Dragi Nadučitelj Drago

Zaista ne znam kako uopće započeti i koje riječi izabrati obraćajući ti se. Sramim se i dolazim praznih ruku.
Ali moja majka mi je rekla da me ti ipak vidiš kao dijete Dragoga Boga. Znam da me poznaješ bolje nego što ja poznajem samoga sebe i da razumiješ moje srce bolje nego ja.

Ne postoji opravdanje zašto te do sada nisam sam kontaktirao. Izdao sam te, bunio se protiv tebe i ne osjećam se dostojnim da ti se, niotkuda, obratim za pomoć i savjet. Za sve što traži trud i žrtvu nisam spreman, ali kad mi nešto zatreba, odjednom znam tražiti pomoć. Kao “bogomat”?

Nije čak ni strah da bi me tvoje riječi mogle duboko presjeći, nego to što naslućujem koliko bih oštro zaslužio biti presječen. Jer lijepe riječi nisu uvijek istinite, a istinite riječi nisu uvijek lijepe.

A ti me nazivaš Sine. Kažeš da sam ljubljeni, sposobni, da voliš moju dušu i brineš se za moju vječnost. Nevjerojatno. A to je samo mali dio tvoje ljubavi koji uopće mogu razumjeti. Što si sve za mene učinio i možda podnio, pravo razmjerje toga nije mi ni poznato. Ipak, govoriš mi da sam pozvan i vidiš koje bi sposobnosti dragi Bog imao za mene kad bih se odazvao tom pozivu.

Nadam se da znaš koliko sam često mislio na tebe.

Ja sam slomljeni grešnik i sada živim s posljedicama svake svoje odluke, svake riječi koju sam izgovorio, svake misli koju sam slijedio i svakog osjećaja kojem sam se prepustio, svakog koraka koji nisam učinio i svakog puta kojim nisam krenuo. Imam osjećaj da sam izgubio sve što sam već mogao imati i da sam preduboko u rupi da bih se ikada uspio iz nje izvući.

A najtužnije je to što je krivnja moja. To me slama.

Kajam se zbog prošlosti, bojim se budućnosti. Pun sam kompleksa, komplikacija, srama, beznađa, pesimizma i nezahvalnosti za dar života.

Zaista sam poput onoga čovjeka na kojeg Bog upozorava u Bibliji – 2. Timoteju 3,1–5.

Mislim da sam bezvrijedan, nedostojan ičije ljubavi – ni Božje, ni ljudske, ni vlastite – i pitam se jesam li ikada ikoga u životu iskreno volio. Ne čujem glas dragoga Boga u sebi, nego sam sebe stalno osuđujem, iako sud nije moj. Nemam povjerenja, ni u dragoga Boga, ni u sebe, ni u druge ljude.

Ali želim svoj život okrenuti prema dobru.

Samo sam ti htio reći: zdravo. Pružiti ruku prema tvojoj ispruženoj ruci. Izliti svoje srce. Zahvaliti ti i, prije svega, zamoliti oprost.

Ljubim si te
. . . .

Oprosti što se javljam tek sada. Želim ti zahvaliti na tvojim lijepim riječima. Moj učitelju, moj anđele čuvaru, moj prijatelju – bio si poput melema za moju dušu. Pokušat ću razumjeti, usvojiti i živjeti značenje i poruku onoga što si mi rekao.

Hvala ti na povjerenju koje imaš u mene. Drago mi je što ćeš u budućnosti moći pratiti i voditi moj put da postanem tigar za Dragega Boga i naroda. Ako ti vjeruješ u mene i kažeš da sam pun potencijala, onda bi mi to trebalo biti znak da se ohrabrim da to zaista i učinim i da dopustim Dragom Bogu da me osposobi za to. Tako da i molitva koju si mi dao postane stvarnost i da postanem pobjednik u knjizi života.

U budućnosti ću te također uvijek moliti za savjet i odgovor. Ako si u svojoj posljednjoj poruci mislio da me želiš ponovo uključiti u grupu, onda imaš pravo – meni za to zaista nedostaje hrabrosti. Kao prvo, zbog toga šta drugi sada misle o meni, a kao drugo zato što ne znam hoću li moći ispuniti vaša očekivanja: da redovno učestvujem na svakom Zoom susretu , da marljivo radim svaku zadaću, da pročitam svaku Viber poruku i da budem stalno dostupan.

I nemoj se čuditi – ali jedini način na koji se uopće mogu ovako izraziti prema tebi jeste taj što koristim umjetnu inteligenciju da mi prevede tekst. Plaši me pomisao da će mi jezik dati osjećaj da ne mogu pravilno izraziti svoje misli i da neću moći u potpunosti razumjeti ono što je rečeno.

Tada mi je sve postalo previše. Imao sam osjećaj da je samo pitanje vremena kada će svijet propasti i kada ćemo morati potražiti utočište u šumi. Iskreno ti govorim: tvoji e-mailovi su me često prilično slomili. U svakoj oštroj opomeni nekako sam pronalazio sebe i nisam to mogao uskladiti sa svojim načinom razmišljanja u kojem sam samoga sebe osuđivao. Iako bih zapravo trebao biti zahvalan što uopće imam nekoga ko me upozorava koliko je svijet pokvaren i koliko smo često nesvjesni vlastitih slabosti i prijestupa.

To sam ti želio reći prije nego što sada ponovo instaliram Viber. Hvala ti što mene, izgubljenog sina, uopće ponovo prihvataš. Znaj da ću zbog tebe pokušati post
ati dobar učenik u školi života i da sam spreman prihvatiti sve što s tim dolazi. Nadam se da vas više neću razočarati.

Ljubim si te

. . . .

Dragi Drago,

dobro znam, da riječi mogu biti prazne i bez težine. Zato, iz ljubavi prema tebi i svima vama, neću prestati otvarati se i dijeliti sebe. Uz hrabrost i vjeru u sebe koje mi daješ, nadam se da ću i ubuduće rasti iz sebe, otvarati se i biti potaknut da budem oslonac narodu i čovječanstvu, sebi samome, a posebno Dragom Bogu, nebeskom kraljevstvu i učitelju kojeg nam je On darovao.

Iako su to opet samo riječi, želim da moj prvi čin bude zahvala tebi, dragi Drago.
Kao nadoknadu za sve što do sada nije bilo rečeno.
Hvala ti što mi prilaziš s dobrotom i milošću ondje gdje sam zaslužio kaznu i osudu, i što mi time otkrivaš Božji karakter te mi pomažeš izliječiti vlastitu samoosudu. Hvala ti za tvoje riječi koje su toliko pune istine da sam se njima mogao hraniti čak i kada sam bio odvojen od vas. To uključuje moje duhovno ime i moju molitvu.
Hvala ti što si prepreka koja mi nije dopustila da Boga zamišljam onako kako sam ja osobno mislio da je ispravno. Hvala ti što mi i dalje otkrivaš Božji karakter, jer si uz mene čak i kada bježim, i što si mi svaki dan strpljivo pružao ruku dok sam izgubljen lutao svijetom.
Hvala ti što me ohrabruješ, nadahnjuješ i želiš mi darovati samopouzdanje.
Hvala ti što svoj križ nosiš s takvom lakoćom da bi se moglo pomisliti da nije toliko težak. Daješ sve što imaš. Pogled u duhovni svijet sigurno je također pun strahota i još više pokazuje težinu naših odluka, a ipak nas sve učiš nadi.

Ljubim si te beskrajno.